Panona Tours » Tekstovi » Priroda » Pustare - vjekovni čuvari minulih vremena

Pustare - vjekovni čuvari minulih vremena

Kategorija: Priroda | Datum: 22.07.2014.

Diljem svijeta za Mađare se voli reći da su konjička nacija, a to načelno smatraju i oni sami. Povijesna važnost konja, jahanja, seobe na leđima konja u tim se krajevima osjeća se i danas. Sve više u slobodno vrijeme Mađari se druže s konjima, uzgajaju ih pa su i konjički sportovi sve popularniji. Ljubav prema konjima, te općenito uzgoj životinja, život u zajednici sa životinjama, sve su to bile značajke života mađarskih predaka, u vrijeme seoba, nomadske kulture. Njihovi su pretci nomadskim, pastirskim životom živjeli i u središtu euroazijskog prostora, aktivno pridonoseći pripitomljavanju i iskorištavanuju konja. Razne konjičke manifestacije i ratne igre evociraju takav način života još i danas. Oruđe njihovih predaka osvajača bili su strijela, sablja, sjekira i koplje. Na drevni su način izrađivali sedla s drvenim skeletom. Ta su sedla bila prilagođena konjima, turkmenskoj rasi, koja i sada oživljava prošlost pred posjetiteljima, kao i stambeni prostori jurti ili starinska jela.

Tradicija nomadskoga, pastirskoga života, sačuvani predmeti, oruđe i njihove suvremene vjerne reprodukcije, građevine iz minulih vremena čuvaju se i njeguju diljem Mađarske. Među najistaknutije, najposjećenije i najpoznatije memorijalne lokacije svakako spadaju pustare Hortobađ i Bugac.

U ovom prirodnom okruženju i danas žive neke autohtone životinjske vrste - mađarsko sivo govedo, bivol i racka ovca. U čitavoj je Europi samo za ovo područje svojstveno konjušarsko sedlo bez remena ispod trbuha konja, koje omogućava brzo sustizanje odbjegloga stada, i to bez prevelikoga gubitka vremena. Karakteristična nošnja, konjušarski gunj i pripadajuća kandžija, tipični su samo za mađarske konjušare.

Husari - povijesna mađarska konjica

Husari su najpoznatija mađarska povijesna konjica, čije se formiranje također može povezati s nomadskim pretcima. Rod vojne lake konjice do 19. je stoljeća bio svojstven za nomadske konjičke narode stepa Euroazije. I konji i naoružanje su laki - osnovno borbeno oružje su luk i strijela. Za taktiku su bile karakteristične smicalice, poput lažnoga bijega. Ovu su doktrinu ratovanja primjenjivali i usavršavali i pretci Mađara tijekom pustolovnih borbenih akcija.

Marija Terezija bila je carica iz dinastije Habsburgoviaca, koja je 1741. godine uspostavila službenu konjičku pukovniju. Laku konjicu ukrašenih uniformi i tehniku jahanja stvorili su Mađari i proširili ga po svijetu, od Francuske, preko Rusije do Amerike.

Spomen na nekadašnju laku konjicu danas čuvaju i održavaju razne konjičke i vojne udruge. Njihove tradicionalne manifestacije i povorke u uniformama predstavljaju pravu atrakciju na mnogim festivalima.

Mađari su zaslužni za mnoge revolucionarne novine i izume. Među konjičkim otkrićima i novotarijama možda jedno od najznačajnijih su zaprežna kola. Prema povjesničarima, naziv “kocsi” (mađ. kola, automobil) potječe od naziva jednoga maloga mađarskoga sela Koč, čiji su stanovnici živjeli od proizvodnje kočija i prijevozništva. Selo se nalazi između Budimpešte i Beča. U nastanku i oblikovanju oruđa za uprezanje (vezovi, uzde, itd.), kao i načina uprezanja i gonjenja (dvojac, četverac, peterac), mađarski su izumi također imali značajan utjecaj.

Izvanredne i brojne pasmine konja

Konjske pasmine koje se uzgajaju u Mađarskoj, nadaleko su poznate. Malo je zemalja koje raspolažu takvim izvanrednim i velikim brojem pasmina kao Mađarska. Na svjetskoj izložbi 1878. godine, a nakon toga 1900. godine u Parizu, najveća su priznanja dobili brza mađarska zaprežna sorta, mađarski jukker i plemenita laka pasmina. Tradicionalne mađarske pasmine konja njihova su vrijedna kulturna baština, stvorena brižnim i stručnim uzgojem tijekom više desetljeća.

Hladnokrvne pasmine: Mađarski hladnokrvni konj i Međimurski konj lako se pripitomljuju, a sposobni su za teška opterećenja. Na žalost, u poljoprivredi nije baš rašireno njihovo korištenje. Najviše ih se uzgaja za seoski turizam i tipičan seoski život. Nekada su ove pasmine olakšavale život ljudima koji su naporno radili u polju. U gradovima su ih, pak, uprezali u kočije za transport piva.

Toplokrvne pasmine: Hucul se smatra karpatskim ponijem. Vodi izravno podrijetlo od divljih konja. Vrlo je izdržljiv konj za jahanje i za zapregu. Lipicanci klasičnoga izgleda vrlo su uspješni u vučenju zaprega, ali i na svjetski poznatim konjičkim manifestacijama mogu se vidjeti ovi konji elegantne vanjštine i gotovo plesnih pokreta.

Nonijus iz ergele Mezőhegyes, predivnoga izgleda, smatra se kuriozitetom među svjetskim pasminama. Uz to, izuzetno je uspješan i u vučenju zaprega. Vrsta shagya arab (šagija arab) iz Bábolne plemenit je arapski konj, podoban i za jahanje i za zapregu.
Furioso-North Star, nazvan po začetnicima engleske punokrvne sorte, podjednako je omiljen među ljubiteljima konjičkih sportova, kao i onima kojima je jahanje tek ugodna rekreacija.

U turizmu se mađarskim sortama možemo diviti ne samo tijekom konjičkih manifestacija, nego i zbog njihove sposobnosti i snage, koju je moguće doživjeti tijekom jahanja ili vožnje zapregom. Pasmine konja koje se uzgajaju u Mađarskoj u punoj mjeri odgovaraju zahtjevima rekreativnih jahača. Ovi su konji osobito mirne naravi, ljubazni su, uslužni, pouzdani, a pored toga imaju elegantni izgled i impozantni su. Može se reći da su mađarske rase konja izuzetno pogodne za turizam, čime je osiguran i njihov daljnji opstanak.

Foto: Endre Gradvolt

Fotografije